Dvorci Srbije

Kaštel Zako

Bajša

Kaštel ili Dvorac Zako se nalazi u Bajši, nedaleko od Bačke Topole, u bajkovitom selu u kome skladno žive Srbi, Mađari, Slovaci i Rusini, koje je pre Mohačke bitke bilo u vlasništvu porodice Doci, a kasnije braće Bot. Nažalost, dvorac svojim trenutnim stanjem predstavlja ruglo sela i u direktnoj je opreci sa savršenim izgledom ostatka sela. Kaštel je izgrađen u 18. veku, za potrebe plemićke (verovatno cincarske) porodice Zako. Po nekim drugim podacima, Zakovi su poreklom iz Dalmacije. Celo imanje sa dvorcem, porodica Zako dobila je na dar od carice Marije Terezije 1751. godine za zasluge u vojnoj službi. Od tada Stevan Zako, rodonačelnik ove porodice, inače svojevremeno kapetan Potiske vojne granice u Staroj Kanjiži, kao i njegovi potomci nose plemićki predikat „od Bajše” ili «Bajšanski», kao i grbovnicu. Stevan je bio na čelu Bačke milicije i oženjen Julijanom, koja je bila ćerka čuvenog plemića Jovana Monasterlije. Zako je dobio naređenje da naseli Bajšu. Dvorac danas predstavlja kulturno dobro od velikog značaja, što se ne vidi na delu.

Dvorac je prvobitno bio sagrađen kao skromna porodična kuća pre 1759. godine (kada kuća prelazi Vojnićima) iz koje se vodio nadzor nad imanjem. Dvorac je obnovljen 1818. godine u neoklasičnom stilu, istovremeno sa pravoslavnom crkvom Svetog Dimitrija sa kojom je bio povezan dvorskim vrtovima. Zanimljivo je da je nekih 50 godina dvorac prešao u ruke porodice Vojnić, na ime duga, ali su ga Zakovi povratili. Izgleda da se 1818. odnosi na godinu kada je Stevanov unuk Dimitrije Zako povratio imanje. Zakovi gube dvorac kada je umro Stefan Zako Bajšanski, 1860, odmah posle svog oca Đorđa, te Nandor Vamošer, bogataš iz okoline Sombora, kupuje dvorac. Inače, Zakovi su živeli u Turskoj Kanjiži (Novi Kneževac) a dolazili su u dvorac tek povremeno.

Zgrada, pravougaonog tlocrta, ima glavnu fasadu nadvišenu trouglastim stubom sa malim tremovima koji se otvaraju na bočnim fasadama i velikim tremom koji gleda na park. Prozorski ritam je ujednačen, te zdanje deluje jednostavno i čisto, ali je neodgovarajućom adaptacijom zgrada izmenjena, čime su donekle uništene neoklasicističke stilske osobine. Ulaz u zgradu sa stepenicama i bočno postavljenim vratima je prilično neobično arhitektonsko rešenje. Ima naglašene trouglaste timpanone na glavnoj fasadi, sa nekarakterističnim nosećim stubovima, a portik je okrenut ka parku. Kapija dvorca je zidana i nastavlja se na zid u produžetku kuće. Izmene iz 1846. nisu puno promenile izgled. Ima vaze kao akroterije na vrhovima četvoroslivnog krova kao dekorativni ukras.

Dvorac je delimično uništen u požaru 2000. i danas je u veoma lošem stanju. Deo u kome je nekada bio bioskop potpuno je izgoreo. Deo u kome je nekada bio restoran sa prenoćištem, sada je napušten i zaključan. Danas se biblioteka nalazi u trećem delu koji je i sada u dobrom stanju. Na kraju parka je izgrađen bazen koji preko leta koriste stanovnici Bajše. Spada u tzv. kurije, koje su manje od dvoraca.

O nekadašnjem sjaju dvorca svedoče pored carskih darova porodice Zako i predmeta koji su pripadali nemačkom grofu Arpadu Falcionu i još uvek raskošan park sa preko osamdeset retkih biljnih vrsta. Između dva svetska rata, u sklopu dvorca su postojali bazen i teniski tereni. Dvorac danas nije otvoren za posetioce.