Dvorci Srbije

Vila Ravne

Grabovo - Sviloš

Daleko u šumi, u najdaljem, severozapadnom delu Fruške gore, gde se nalaze sela u kojima jedva da ima signala mobilnog telefona a putevi često vode samo do sela, a ne i dalje, nalazi se Vila Ravne, koju često zovu Titova vila ili Lekina vila. Locirana je između sela beočinske opštine Sviloš i Grabovo, a od Sviloša je udaljena 6 kilometara.

Pa ipak, vila nije ni Titova ni Lekina. Nju je sagradila iločka plemićka porodica Odeskalki (Odescalchi) koja je bila italijanskog porekla, a imala je posede ponajviše u zapadnom Sremu, od Iloka i Šida pa sve do Mitrovice. Gradnja se datira na razmeđe 19. i 20. veka, u vreme fin-de-siècle-a. Ali, kažu da je grof Odeskalki voleo da se karta, ali da je često bio gubitnik – što je česta priča za većinu grofovskih porodica u to doba. Navodno je izgubio vilu na kartama i predao je „severnom susedu“, futoškom grofu Rudolfu Koteku, koji ju je preuzeo početkom 20. veka. Nakon Prvog Svetskog rata, kada grof Kotek umire, vilu preuzima kralj Aleksandar Karađorđević i njegova kraljevska kuća. Kada su lovci onog doba dolazili u ove krajeve, koji su vrvili od plemenite divljači, koju je u ove šume doveo grof Kotek iz Slovačke, koristili su vilu i pomoćne objekte posle lova na visoku divljač (jelene, srne i dvilje svinje). Kažu da im je vila Višnjevac (još jedan Odeskalkijev letnjikovac) bila vila kada su lovili nisku divljač (fazane, zečeve, jarebice). U obe ove vile su bili smešteni kreveti za odmor bogataša i tu su oni priređivali svečane večere.

Odakle imena „Titova“ i „Lekina“ vila, a ne imena prethodnih vlasnika, koji su bili izuzetno moćni i slavni? Pa, vilu je više puta koristio za lov Aleksandar-Leka Ranković, dok je bio u Titovoj milosti. Budući da je Leka bio prvi čovek jugoslovenske milicije (policije), boravio je u vili od 1955. do Brionskog plenuma, kada je smenjen. Početkom 70-ih su pokrajinske vlasti sređivale vilu za potrebe predsednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, ali avaj, on je u njoj boravio samo jedan sat, 1976. godine. Tito nije iskazao interes za vilu i odmah posle ulaska u nju naredio je Jovanki Broz da se spakuje i da nastave dalje. Međutim, okolni narod upamtio je ovu posetu, te otud i pogrešno ime za vilu.

Vila je bila pusta od 1976. do 1999. kada je u vreme NATO bombardovanja, u blizini pala bomba, pa je enterijer evakuisan. Ono što nije odneseno, kasnije je opljačkano, te vila, za razliku od svog upečatljivog spoljnog izgleda, iznutra daje veoma tužan utisak devastiranosti. Nestali su lusteri, tepisi, izvađen je parket, a lopovi su išli dotle da povade i utičnice za struju, kao i tuševe. Jedino što je ostalo su ogledala u kući za poslugu i oni delovi telefonske centrale koji se nisu mogli lako izneti i odneti sa sobom.

Vila ima veliki salon, biblioteku, tri sobe za spavanje sa kupatilima i kuhinju sa trpezarijom. Pored vile je i kuća za poslugu, a naknadno su dograđeni i pekara i roštilj, naravno, za pečenje ulova. Danas su domaćini vile iz Suseka, i plaća ih Vlada AP Vojvodine. Vila je sagrađena na ravnom platou i sa njega se pruža pogled na severne padine Fruške gore. Zgrada je prizemna, simetrična i u obliku izduženog pravougaonika. Veoma podseća, namerno, na lovačke kuće iz drugih delova Habsburške carevine. Spolja je simetrična i stroga, a centralno stepenište je naglašeno portikom. Krov je masivan i premašuje visinom visinu samog prizemlja. Portik je karakterističan po snažnim drvenim stubovima. Zgrada podseća na klasične letnjikovce onog doba, sa elementima secesije.

Korišćen je materijal sa Fruške gore, od drveta pa do svetlosmeđeg kamena od koga je i obloga fasade. Sve to doprinosi sjajnom uklopljavanju vile u okolni šumski krajolik. Najlepše su rezbarije drvene ograde trema, kao i ukrasi od kovanog grožđa, koji se nalaze na olucima, i prozorima. Veoma su upečatljivi i kreativno sagrađeni dimnjaci.

Međutim, od jeseni 2021, na Vili Ravne već neko vreme se obavljaju radovi čiji su ciljevi, izvođači i cena nepoznati. Kako su u Republičkoj direkciji za imovinu Republike Srbije odgovorili na Zahtev za pristup informaciji od javnog značaja, sve ove informacije su tajne. „Imajući u vidu da se radi o nepokretnosti u svojini Republike Srbije za posebne namene, a u skladu sa Zakonom o tajnosti podataka i podzakonskim aktima za sprovođenje ovog zakona, kao i odlukama nadležnih organa, odnosno ovlašćenog lica na osnovu zakona, svi podaci koji se tiču objekta koje ste zatražili navedenim zahtevom, uključujući projektnu dokumentaciju po kojoj se izvodi rekonstrukcija, predstavljaju tajne podatke, bio je odgovor. A ono što se po Zakonu o javnoj svojini može zaključiti jeste da će se ovaj objekat najverovatnije prenameniti za potrebe Ministarstva odbrane, Ministarstva unutrašnjih poslova ili drugih službi bezbednosti.

Vila se danas zvanično zove „Vila Vojvodina“, a koristi je Nacionalni park „Fruška gora“ za reintrodukciju evropskog jelena (Cervus elaphus). Poslednji put je vilu koristila ekipa filma „Kao rani mraz“ Đorđa Balaševića, koja je snimila u vili i oko nje nekoliko scena za film. Vila i dalje ima i vodu i struju, a od 2006. je održava tim Nacionalnog parka „Fruška gora“. Postojale su ideje da se vila da u zakup da se pretvori u elitni restoran, ali su pokušaji propali. Međutim, to se i dalje nameće kao najbolje moguće rešenje, budući da vila i dalje ima svečan i monumentalan izgled.

Pristup vili nije dozvoljen, a na ulazu u sam kompleks na nekoliko mesta je jasno označeno da je pristup zabranjen. Rampa koja se nalazi ispred ulaza koji vodi na put ka vili se zaključava, te je moguće stići samo peške ili biciklom. Unutrašnjost objekta nije moguće posetiti.