Dvorci Srbije

Pašini konaci (Narodni muzej)

Vranje

Pašini konaci ili u jednini, Pašin konak, jeste zdanje u Vranju koje se sastoji od dve zgrade, te otud i plural. Sagradio ih je u «zlatnom veku» osmanske arhitekture Rauf-beg Džinoli, kod nas poznat po prezimenu Džinić. Moćna porodica Džinoli (Xhinolli) je bila poreklom albanska i više od jednog veka upravljala je Kosovom, ali je osim poseda u Prištini i Gnjilanu, imala i imovinu u Skoplju i Vranju. Drugi vlasnik bio je Dilaver-beg poznat kao „nišlija i veliki feudalac“. Posle 1878. godine se velika zajednica Albanaca iz novopriključenih krajeva Srbije odselila na Kosovo i bili su poznati kao «muhadžiri», a s njima su otišli i Džinolijevi.

Bilo kako bilo, konak je nastao 1765. godine. U prvoj zgradi danas se nalazi Narodni muzej, a nekada je to bio je selamluk za boravak muškaraca, a u drugoj (sada poslovni centar SIMPO) haremluk za pašine žene (tako navodi Delfa Ivanić). Zbog toga što neželjene radoznale muške oči nisu smele da vide žene, zgrada selamluka nalazi se pored ulice, a zgrada haremluka iza nje, u dvorištu.

Po oslobođenju Vranja od Turaka, islam odlazi iz grada i kćerka poslednjeg vranjskog paše Husein-paše, Abdulj-hanuma, prodala je konake vladici Pajsiju koji ga je poklonio gradu. Tada nastaje dinamični preokret u životu zgrade, te se u njoj jedno vreme nalazila i Gimnazija (1881.-1932.), a nju je kao sedmorazrednu pohađao i književnik Borisav Stanković a profesori su mu bili, između ostalih, književnici Radoje Domanović i Jaša Prodanović. Posle toga zdanje postaje Opština, a Salemluk se od 1960. pretvara u Muzej narodnooslobodilčke borbe, po uzusima tog vremena. Vremenom je muzej od revolucionarnog postao sveobuhvatni, te je dobio i odeljenje arheologije dopunjeno numizmatičkom zbirkom i odeljenje etnografije. Prvi konzervatorsko-restauratorski radovi izvedeni su 1955, a 1994. završena je puna revitalizacija, fasada i drveni elementi su dovedeni do savršenstva i starog sjaja.

Obe zgrade su podignute u bondručnom konstruktivnom sistemu sa ispunom od cigala, a oblepljene su blatom i okrečene u belo, u klasičnom balkanskom stilu. Nažalost, ove zgrade su među retkima u Vranju koje su preživele arhitektonsku «reformu» nove srpske države , te danas predstavljaju reprezentativne primere stare gradske balkanske kuće simetričnog tipa, sa snažno isturenom strehom, nalik na kuće koje srećemo u Ohridu ili Plovdivu. Ulaz krase tri stuba i četiri orijentalna luka.

U prizemlju i na spratu imaju velike holove nepravilnih oblika, povezane pravim, vrlo strmim stepenicama, upravo nalik na one s kojih se spušta Zona Zamfirova u istoimenom filmu. Iz holova se ulazi u prostrane sobe koje se greju iz odžaklije smeštene između njih. Sve sobe imaju bogato dekorisane tavanice u drvetu, među kojima se osobito ističe ona u zgradi haremluka. Iako je spomenik pretrpeo određen stepen devastacije, za šta krivicu snose i rezultati kritičke analize ranijih intervencija na njemu, skoro svi fasadni elementi, kao i dekorativni elementi u enterijeru su sačuvani u autentičnoj geometriji, što predstavlja dobar izvor informacija značajnih za razumevanje arhitektonskih karakteristika epohe kojoj ovaj objekat pripada. Možemo samo sa setom pomisliti kako bi Vranje i cela južna Srbija izgledala da je više ovakvih objekata sačuvano.

Zanimljivo je da je u osmansko vreme ove dve zgrade spajao viseći most, koji je sagrađen da paša, kada je noću odlazio u haremluk kod svojih žena, ne bi morao ići zaobilaznim putem kroz dvorište. Po orijentalnom, a posve albanskom običaju, Pašin konak je bio ograđen visokim zidom, koji je opstao sve do posle Drugog svetskog rata, a njime se paša branio od radoznalaca i čuvao svoju privatnost od raje koja je šetala ulicama.